Tri puta do otoka sreće - Dubravka Miljković, Majda Rijavec

RIJEČ AUTORICA

Većina ljudi želi u životu ostvariti zadovoljstvo i sreću, želi živjeti dobro. No, kao što se razlikuju naša shvaćanja o tome što čini taj dobar život, razlikuju se i putovi na kojima ga tražimo. Svatko je od nas pritom nužno ograničen svojim osobnim iskustvom, svojim vrijednostima, možda čak i svojim predrasudama. I koliko smo uopće sigurni da će nas put kojim idemo (na kojem se mučimo?) dovesti do našeg otoka sreće?
Provjerite što o tome ima za reći psihologijska znanost – kroz naša usta i ruke, ali i naši gosti:

• Sanja Doležal
• Mihovil Nakić
• Robert Pearson
• Vid Pečjak
• Sanja Pilić
• Draško Regul
• Yukio Saito
• Bosa Skopskaja Furlan
• Sonja Šarunić
• Dinko Tudor

IZ KNJIGE

Da sam barem mlađa i ljepša?

Kako sam odustala od ljepote i mladosti
Odlučim za godišnji malo pokrpati i zagladiti bore na karoseriji: odem k limaru, a i auto odvezem kozmetičaru. Ili obratno, nema veze. Nisam gledala pod povećalom, ali auto je ispao sjajno, kao nov je, dvije godine mlađi. Kod mene se ne vide takvi efekti, tek koji mjesec, bez povećala. Ne znam koliko vam je poznata cijela ta kozmetičarska procedura: dakle, najprije vas rastave, napare, išmirglaju, na farove vam zalijepe nekakve krastavce ili takvoga što da ne vidite što vam se sprema, a onda počnu čistiti. Iglom! Na živo! Bezbroj uboda! A baš sam mislila kako mi je dobar ten. Dobro, jest da sam pomalo kratkovidna i da mi svjetlo u kupaonici baš nije najbolje, ali ovo boooli! Dosta mi je toga – pobunim se napokon. Ali, nisam gotova – zajaukne kozmetičarka tako da se prenerazim. (Sadistica?) Nema veze – ne odustajem ja od otpora – neću se više igrati. Već se vidim kako bacam krastavce i bježim. Kako hoćete , pomiri se skoro ona, ali to ćete kad-tad morati napraviti . Međutim, kad sam već počela razmišljati, ne dam se ja zaustaviti. Čekaj malo, pa tu nema nikakve rđe. U čemu je poanta? Što ću morati kad-tad napraviti? Što će se dogoditi ako to ne napravim? Prijatelji će me se odreći, neću moći pisati, ostat ću bez posla, bit ću nesretna, izumrijet će život na zemlji?!
Ja u ogledalu ne vidim ništa. A, istina je prava, ne bi niti ona vidjela da mi u lice nije uperila reflektore dovoljno jake za noćnu nogometnu utakmicu i da me ne gleda pod povećalom – jačim od onoga koje se nalazi po kupaonicama finih (??) hotela. Ma, za poludit'!
Zašto si to žene rade? – mislim ja, dakle, dalje, otvorim oči i – skoro vrisnem! Na krevetu pored moga leži muškarac! Dok sam bila pod krastavcima čula sam da je netko došao, čak i nešto pričao, ali i žene mogu imati promukli glas, zar ne? Pa on je cijelo vrijeme čišćenja lica glasno bolno stenjao, bez pogovora! U jednom sam trenutku čak i pomislila kako je neobično da žena toliko ječi (ona ili šuti ili ne trpi!), ali još mi je neobičnije bilo da bi to mogao biti muškarac. Radosno mi se nasmiješio. Lice mu je sjalo od kreme, papirna kapa mu je skliznula s ostataka kose otkrivajući posve golo tjeme. I dalje je imao barem šezdeset godina...
Gdje je zapravo granica između ta dva svijeta: želje da budemo lijepi i bar naizgled mladi ili mlađi, s jedne strane, i spremnosti da za to prinesemo žrtvu (u obliku boli, vremena, novca ili pak svega toga zajedno?) A k tome još niti nema dokaza da su oni ljepši sretniji od onih manje lijepih, čak niti od onih ružnih. Vi kako hoćete, ali ja pod tu iglu više ne idem!
A morat ću i još malo razmišljati. Naime, nedavno su objavljeni neki rezultati istraživanja djelotvornosti različitih krema za lice. Ukratko, efekti postoje ali su nevidljivi prostim okom. Drastične razlike u cijeni ne odražavaju isto takve razlike u kvaliteti. Efekti su više-manje psihološke prirode: uspjela sam ( Nu me! ), mogu si kupiti kremu od 700 kuna. Ma, prelazim na one što se prodaju na kile!